Svako jutro prolazim pored smokve koja raste u mom naselju. Tuzla nije čak ni primorski grad, klima ne odgovara smokvama, ali ova raste bukvalno iz asfalta. Gledam je danima, smjenjuju se godišnja doba, a ona ponosno raste i ove godine daje još plodove. Jedno jutro sam i slikala ovo zanimljivo stablo koje tako lijepo govori o životu. Smokva je nikla u asfaltu i cijelo svoje biće prilagodila tome. Zaljeva je samo kiša i ljeti ostaci vode iz klima uređaja koji cure u blizini. Snagu ne znam odakle crpi, ali vjerujem da je naucila da pruži svoje korijenje duboko ispod asfalta i tako preživi. Nekad sam se pitala kako je…
