Svako jutro prolazim pored smokve koja raste u mom naselju. Tuzla nije čak ni primorski grad, klima ne odgovara smokvama, ali ova raste bukvalno iz asfalta. Gledam je danima, smjenjuju se godišnja doba, a ona ponosno raste i ove godine daje još plodove. Jedno jutro sam i slikala ovo zanimljivo stablo koje tako lijepo govori o životu. Smokva je nikla u asfaltu i cijelo svoje biće prilagodila tome. Zaljeva je samo kiša i ljeti ostaci vode iz klima uređaja koji cure u blizini. Snagu ne znam odakle crpi, ali vjerujem da je naucila da pruži svoje korijenje duboko ispod asfalta i tako preživi. Nekad sam se pitala kako je nikla na tom mjestu? Ko ju je posadio? A onda sam zaključila da je vjerovatno i to bilo „slučajno“. Možda je neko jeo smokve pa je jedna mala košpa odlučila da postane drvo? Kako god da je bilo, svako jutro ova smokva me podsjeti da je moguće rasti u asfaltu i prilagoditi toliko sebe na život koji nam je dat, tako da više i ne primijetiš da rasteš u nekom drugom okruženju, koje je sve, samo ne prirodno za jedno stablo. Odlučiš da čak na kraju ljeta pokažeš i svoje plodove koji su došli ni iz čega, bar ne onog vidljivog.
Zamišljam kakav je život ispod površine ove smokve? Da li je svako od nas smokva u asfaltu? I upravo zato i kažu da ne preživljavaju jaki nego oni koji se uspiju prilagoditi na uslove oko sebe. Oni koji se znaju mijenjati i raditi na sebi, jer nije bilo lako ni smokvi pružiti korijen ispod asfalta, boriti se za svaki milimetar prostora. Ipak, uspjela je. Vjerovatno se već pitate kakve veze ima sve ovo sa prehranom? Ima, jako mnogo. Svaki dan se susrećem sa pitanjima kako skinuti višak kilograma. Ponekad imam osjećaj da je to pitanje postavljeno više za mene, nego za osobu koja pita. Onda gledam u lica koja željno čekaju odgovor, kao da se radi o čarobnoj formuli ili piluli koju će pojesti preko noći, pa ujutro biti baš onakvi kakvi žele. Rijetko se ko suočava sa sobom i potrebom da nešto mijenja u svojim navikama da bi postigao rezultat. Rijetko ko je smokva. Navikli smo na instant rješenja, čarobne praške i tablete. Kada smo došli na ideju da obrok nosimo u kesici i još uvjeravamo sebe i druge da je to „zdravo“? Onog trenutka kad smo prestali da budemo iskreni prema sebi i krenuli prečicom koja u životnim navikama ne postoji. Moramo nešto mijanjati u sebi i načinu kako živimo i jedemo, da bi vidjeli promjenu. Svaka promjena mora doći iznutra, i tek onda možemo tražiti savjete i načine od stručnih osoba. Onog trena kad odlučimo da se mijenjamo, tek tada dolazi do istinskog napretka. Sve drugo je samo ponavljanje naučenog trika, kao dresura izvana i rađa samo još više nezadovoljstva unutra. I zato dijete ne uspijevaju, jer baš u tom trenu se slomimo i pojedemo najveću čokoladu koja nam je pri ruci.
Zato budimo smokva koja raste u asfaltu. Prilagodimo svoj ekosistem okruženju, slušajmo svoj organizam i istinski radimo na sebi. Upalimo taj žar želje za promjenom i onda će se sve pokrenuti oko nas. Shvatimo da imamo dar života i njegujmo ga cijelim načinom života pa i hranom koju jedemo. Odluka je samo na nama, da li ćemo biti smokva u asfaltu ili pak mala košpa koja se nikad neće razviti.
