Ovih dana ako prođemo ulicama naselja u kojima su kuće, sve miriše na zimnicu. Peku se crvene paprike za ajvar i redaju u tufnaste metalne zdjele. One velike zdjele koje se kupuju i čuvaju samo za zimnicu. Svi peku, mala raja guli paprike, smijeh i veselje. To su slike koje i sama pamtim. Međutim, meni posebna je slika kada se peče pekmez od šljiva. Onaj fini pekmez, prelijepe arome, sa kožicom unutra, mmm. To me vrati u doba kada sam gledala kako se beru šljive, biraju zrelije za pekmez, zatim peru. Nakon pranja slijedi ručno vađenje košpa. Obično se okupe žene i uz kafu lagano tabire dnevne teme i vade košpe. Lagano, nigdje se ne žuri. Tada sam sebi bila važna, kao mala, dok učestvujem u nečem što rade samo veliki. Kad se šljive samelju, slijedi kuhanje, koje traje dugo, predugo. Da bi se skratilo vrijeme obično se peku pečenjci na žaru. Kukuruz tako pečen ima posebnu miris i aromu. Dok se grize, isprlja se cijelo lice, ruke, sve, ali je osjećaj neponovljiv. Divno djetinjstvo kada je tako malo potrebno da se bude sretan.
Uvijek sam se pitala kada zaboravimo male stvari? U kojem trenu se ukalupimo u društvo oko nas i prestanemo da uživamo u mirisu i okusu pekmeza, pečenjaka i ajvara i počnemo da ih podrazumijevamo i ne primjećujemo? Vjerovatno onda kada počnemo da stalno kujemo planove za budućnost a ne mislimo o sadašnjosti, potpuno nesvjesni da smo sami izmislili vrijeme i sat. Vrijeme je uvijek sada, mi smo odlučili šta je prošlost a šta budućnost. Upravo zato što preskačemo sadašnjost jedemo brzo, jedemo bilo šta, natrpamo u sebe brzo gomilu ničega, jer eto, žurimo u budućnost, nemamo vremena. A istina je da imamo svo vrijeme ovog svijeta, jer uvijek je sadašnjost. Pomislimo na to kada sledeći puta otvorimo novu teglu pekmeza i dopustimo da nas taj miris i okus ponese u uspomene, proživimo ih sada, bez razmišljanja i straha šta će biti sutra. Ionako će to sutra, postati sada. Uživajmo u malim stvarima oko nas jer one koje smatramo velikim ionako nisu česte. Budimo opet dijete koje se raduje pečenjku koji se žari ispod velike šerpe prepune šljiva koje šapću unutra. Život je mnogo ljepši ako mu damo miris, boje i aromu. Toliko bar možemo svaki dan uraditi za sebe. Ne treba nam niko drugi da obojimo svoj život kad shvatimo da je trenutak uživanja u pekmezu od šljiva neprocjenjiv.
