Ovih dana sam analizirala koliko puta se čita neki članak koji objavim. Obradovala me činjenica da je moja kolumna „Veličina broj 36“ ipak jedan od najčitanijih članaka. Ovo me posebno raduje jer je to članak napisan iz srca i nekako mojim rječnikom i viđenjem sadašnjeg stanja prehrane ljudi. To pokazuje da nauka nije dovoljna da bi ljudi došli do saznanja. Potrebno je mnogo više truda i ulaganja u razvoj svijesti. Nauka nam daje osnove ali one se često mijenjaju, usklađuju sa novim saznanjima i dostignućima. Jedna preporuka biva zamijenjena drugom.
Ono što se ja često pitam je, kad smo svoj život sveli na tuđe preporuke? Kada smo došli u fazu da nam za sve treba savjet i sveznajući google? Kada smo prestali da slušamo sebe i svoje tijelo? Da li je to onaj isti trenutak u kojem smo po ko zna koji put otvorili frižider u 4 ujutro, tražeći bilo šta da pojedemo kako bi ispunili neku prazninu u stomaku, glavi, srcu? Ujutro bi grizli sebe zbog svega što smo pojeli, kleli se pred sobom da nećemo više. I tako u krug, sve do trenutka kada nam vaga postane neprijatelj i najgora noćna mora. Obično se tada desi neki važan datum, prigoda u kojoj nemamo šta da obučemo ili u najgorem slučaju naše zdravlje popusti. Tada se zamislimo nad sobom, neko duže, neko kraće. Neki opet samo slegnu ramenima i kažu neka ide kako može i dokle može.
Drugi probaju da rade na skidanju kilograma. Počinje borba sa vjetrenjačama. Ciklus mršavljenja pa ciklus debljanja, krivnje, suza. Sve priče jako liče jedna na drugu, ali nisu iste. Svaka ima svoju težinu a vrlo malo je onih koji zaista shvataju i prihvataju činjenicu da nema čarobnog rješenja. Nema čarobne dijete, čarobnog napitka, tablete, čaja i sl. Sve ono što se nudi kao takvo, ma koliko da košta, ne djeluje, jer ne daje dugoročni rezultat. Međutim, postoji jedna druga čarolija. Ona je u nama, u onoj istoj osobi koju pogledate u ogledalo i vidite samo višak kilograma. Ta čarolija je iskra u očima koju često gubimo, jer se poistovjećujemo sa nametnutim idealima života kojim trebamo živjeti. Upravo zato popustimo pod pritiskom onoga što se od nas očekuje a svaki neuspjeh ili stres pretvorimo u novi dolazak pred frižider u 4 ujutro. Kada bi samo poslušali sebe onda bi i ta čarolija u nama djelovala. Pomogla bi nam da shvatimo koliko je bitno slušati svoje emocije i zadovoljstvo tražiti u onom što imamo a ne u onom što bi mogli imati. Tada bi i hranu prihvatili kao nešto što nam je dato da uživamo, ali tačno koliko i kad nam treba, a ne kao nadomjestak emocionalne nesreće. Prihvatanjem sebe, krenule bi dugoročne promjene prehrane, koje bi postale način života. A način života je i smijeh, spavanje, kretanje, radost. Zar nam onda treba neka izvanjska čarolija? Sve što trebamo već imamo u sebi, trebamo samo pokrenuti tu ogromnu energiju i već danas odlučiti da krenemo u zdravije sutra. Tek onda imaju smisla sve preporuke pravilne prehrane. Da bi vidjeli rezultat svog novog načina života, stručna osoba vas može samo voditi, ne može jesti za vas. Može vam samo dati prijateljsku podršku, bodriti kada dođe manje lijep dan a sve ostalo radite vi. I to je ta činjenica od koje svi bježimo i vjerujemo u čudesne načine mršavljenja. Lakše je vjerovati u neko tamo čudo, nego biti čudo.
Ja znam da je još uvijek moguće, jer ta čarolija u nama je ona ista koja istražuje i daje nova saznanja. Ona i piše, pjeva, čita. Zato se nadam da sam probudila bar malo radoznalosti u vama i sve one koji žele skinuti višak kilograma, potakla da razmisle kako da sami pokrenu svoju čaroliju i pretvore je u čudo.
