Prirodom protiv stresa

Kategorija: Životni stil Objavljeno: nedjelja, 30 Juli 2017 Autor Marizela

Čekala sam da se malo „slegnu“ utisci prije nego napišem tekst o odmoru. Oni koji me prate znaju koliko uvijek tvrdim da je jako bitno pored prehrane imati i pozitivne životne navike. To znači vježbati i voditi računa o svom tijelu i izgledu, spavati dovoljno, smijati se i družiti. Sve to eliminiše stres kojim smo se okružili i kojem svaki dan plaćamo danak.

Iako sva istraživanja pokazuju da je stres vodeći uzrok fizičkih i psihičkih bolesti, i dalje živimo onako kako smo navikli, pravdajući se da ne može bolje.

Nalazimo hiljade razloga da ne mijenjamo ništa dok mirno držimo daljinski od televizora u ruci. A treba da uzmemo daljinski svog života u ruke i pokrenemo se. Za početak je dobro ne slušati vijesti i provesti dane u miru sa sobom i prirodom.

Ja sam imala sreću i privilegiju da sam na poziv Vjeke Kramera, zajedno sa ekipom OBN-a snimala emisiju „Domaće je domaće“ u Foči.

Snimili smo i rafting na Tari.

Predivno iskustvo divlje rijeke koja oduševljava svojom ljepotom. Na početku sam se bojala, a onda u jednom momentu sam jedva čekala novi buk i skakanje čamca. Predala sam se toj hladnoj rijeci i posmatrala sebe. Toliko sam daleko od prirode jer sam shvatila da se mnogo toga bojim. Smetali su mi insekti, zmije, životinje čije je to stanište. U jednom momentu sam sebi rekla da sam sebična jer jedini „višak“ u cijelom tom savršenstvu i miru, bio je čovjek. Čovjek je taj koji želi kontrolu, ostavlja svoj trag gdje god prođe. Nažalost, ostavlja i smeće koje se ne može razgraditi. Mnogo mi je trebalo da prihvatim i da te „bube“ ne žele ništa od mene i da na miru hodam i sjedim. I blizak susret sa zmijom mi je pokazao da nisam zanimljiva toj divljini. Samo je prošla mirno pored svih nas.

 

Popevši se na vidikovac Beškita, koji se nalazi iznad prašume Perućice, shvatila sam koliko je čovjek mali u svemu tome.

Sva ta stabla prašume Perućice i opet beskrajni mir i red, je jednostavno pokazatelj kreacije ovog svijeta. Na tom mjestu, u tišini koja je tako „živa“, postanete dio nečeg većeg i boljeg. Ne znam šta je to, ali ljudsko nije. Nestanu sve etikete i maske. Dovoljno je samo biti i postojati. Sve ono što mislimo da nas čini boljim osobama ili da nas definiše, jednostavno nestaje. I upravo to je ono od čega smo se udaljili. Zaboravili smo ko smo. Mislimo da smo mi naše diplome, titule, kuće, auta, račun u banci, cipele, tašna itd. Izgubimo sebe u svemu tome i udaljimo se od vlastitog bića. I to je moja definicija stresa. Udaljenost od vlastitog bića i zarobljenost u kalupima koje nam nametne društvo. A došli smo ovdje samo biti. Ništa ne moramo postati. Trebamo samo biti osoba i duša koja vidi drugo biće, osjeti ljepotu stvaranja u svemu, pomiriše cvijet, dotakne bosom nogom travu, nasmije se prolazniku, pomazi psa....a sve to se jednostavno bude. Ne postaje. Bude se od onog trena kada počnemo živjeti svoje standarde i želje a ne tuđe.

 

Vlastita odgovornost za stres, je prvi korak da počnemo sa promjenom.

Slijedeći korak je vratiti se prirodi na neki način. Svako ima svoj. Neko će trčati, neko se penjati na planine, drugi će saditi povrće i cvijeće. Bitno je samo vratiti povezanost svog bića i prirode. Ponovo biti ljudsko biće na planeti koje dijeli svoj prostor sa svim drugim bićima. Garantiram da će se smanjiti nivo hormona stresa a samim tim poboljšati zdravlje.

I na kraju, hvala ekipi OBN i mom dragom prijatelju Vjeki.

Pored prirode, mi smo imali i pravu terapiju smjehom u mnogo situacija u kojima smo se našli.

Fotografije koje sam koristila u ovom članku napravio je Selver Memišević. 

Klikova: 939