Prirodni zaslađivači

Kategorija: Šta jedemo? Objavljeno: nedjelja, 10 Juni 2018 Autor Marizela

Bijeli šećer (stoni šećer ili saharoza) se danas smatra uzročnikom mnogih nezaraznih bolesti na koje naš zdravstveni sistem troši velike svote novca. Upravo zato se pokušavaju naći zamjene za bijeli šećer. Tako su razvijeni vještački zaslađivači. Međutim, i za njih postoji mnogo priča koje im ne idu baš u prilog. To je dalo prostor da se na tržištu počinju pojavljivati „prirodne zamjene“ za bijeli šećer.

 

Šta je zajedničko svim tim prirodnim zamjenama za šećer?

Svi su slatki i svi sadrže neki oblik šećera. Izuzetak je stevia koja sadrži sasvim drugi slatki spoj iz grupe glikozidi. Upravo zato stevia nema kalorijsku vrijednost dok sve ostale prirodne zamjene imaju. Zato je sa svima njima potrebno imati mjeru. Bez obzira što se nešto smatra zdravijim izborom ne znači da ga možemo jesti neograničeno. Riječ zdraviji u ovom slučaju i nije baš zgodno upotrebljavati jer svaki od prirodnih zaslađivača ima svoje prednosti i mane, što ćete vidjeti u dajem tekstu. Pozabavit ću se onim koji se kod nas koriste najčešće jer u Svijetu ih postoji jako mnogo. Neki od njih pored toga što su slatki imaju potencijalno i druga pozitivna djelovanja (npr. med). 

 

Med je najpoznatiji prirodni zaslađivač koji ima oko 64 cal u jednoj kašiki.

Osim šećera med sadrži biološki aktivne komponente hrane koji djelulu antioksidativno. Bogat je i mineralima, enzimima te vitaminima B skupine. Poznato je da djeluje i kao prebiotik tj. pomaže očuvanju crijevne flore. Ima glikemijski indeks oko 58. Zanimljivo je da manje utiče na porast glukoze u krvi nego banana. Ne smije se zagrijavati na visokim temperaturama jer tako gubi ljekovita svojstva. Ova činjenica je bitna onima koji žele da sačuvaju ljekovitost meda u jelima. Međutim, ako je med samo sladilo, onda može prolaziti blažu termičku obradu ali je ljekovitost upitna. Med je najbolje koristiti u pripremi sirovih poslastica.

Stevia je biljka koja sadrži steviozid, slatki spoj iz grupe glikozida.

Steviozid je 200 puta slađi od šećera a nema kalorijsku vrijednost. Steviozid ne utiče na porast glukoze u krvi. Danas se pravi u različitim oblicima. Negativna strana je pomalo „travnat“ okus koji zna prikriti ostale okuse hrane. Jačina ovog okusa zavisi od proizvođača tako da treba pronaći onaj koji nam najviše odgovara. Kod korištenja se mora imati na umu da je puno slađa od šećera te je tako i koristiti. Smije se zagrijavati ali ne bi trebalo prelaziti 200°C. Sreća pa se većina poslastica i pravi na nižim temperaturama.

Datule ili hurme su voće bogato šećerima ali isto tako i mineralina, vitaminima i vlaknima.

Upravo ova vlakna ne dopuštaju nagli skok šećera u krvi pa je glikemijski indeks sirovih datula nizak. Vlakna pomažu i održavanju nivoa LDL kolesterola. Datule su primjer da okruženje u kojem se šećer nalazi ima veliku ulogu u njegovom utjecaju na iskoristivost u organizmu. Negativna strana je doziranje i to što se ne mogu koristiti u pripremi baš svake poslastice. Najlakši način je samljeti datule u pastu i na taj način koristiti umjesto šećera.

Kokosov šećer je postao popularan nakon što se mnogo pisalo i pričalo o kokosovom ulju i mlijeku.

Sadrži vlakna kao što je inulin pa ima glikemijski indeks oko 50, što znači da upola manjom brzinom povećava nivo glukoze u krvi nego što to radi čista saharoza. Bogat je polifenolima, cinkom, kalcijumom, fosforom itd. Dobija se iz kokosovog cvijeta. Može se naći kao prah i kao viskozna tečnost. Lagan je za korištenje jer je odnos mjera kao i običnog šećera. Ono što se ovdje mora istaći je da se ipak radi o šećeru, tako da i pored svih benefita i ostalih sastojaka, ne možemo reći da je potpuno prihvatljiv. Svakako da je bolji od običnog šećera ali treba biti umjeren.

Javorov sirup je jako popularan u Sjevernoj Americi.

Proizvodi se u dvije forme A i B. Forma A je blaža dok je B tamnija i slađa. Javorov sirup se skuplja sa drveta javora (Acer saccharum) i kuha dok se ne dobije konzistencija meda. Na tržištu se može naći i kao mješavina sa drugim slatkim materijama o čemu treba voditi računa. Poput meda sadrži druge aktivne spojeve ali ipak najviše šećera i to oko 66%. Zato je vrlo upitno smatrati ga potpuno zdravom zamjenom za šećerom. Ne treba ga upoređivati sa medom jer ne sadrže iste materije. Med je puno više nutritivno složeniji i bogatiji. Zajednički im je antioksidativni kapacitet, ali u prehrani postoje ipak bolji izvori antioksidanasa nego što su to ovako slatke namirnice. Dakle, umjerenost.

Od ostalih treba pomenuti još banane i prirodne piree od voća kao što je npr. pire jabuke. Svi oni sadrže neki oblik šećera ali dolaze u različitom okruženju pa je i njihova iskoristivost i bioraspoloživost u organizmu puno manja nego kada se uzima obični bijeli šećer (saharoza).

Šta može biti zaključak ili preporuka?

Koji god da prirodni izvor šećera koristite kao zaslađivač, uvijek unosite približan broj kalorija. Izuzetak je stevia. Uvijek treba voditi računa o količini i onom što želite postići.

Osobe koje imaju dijabetes ili inzulinsku rezistenciju, trebale bi biti posebno oprezne kod unosa svake od ovih namirnica. Svesti ih na minimum a prednost dati sirovom medu koji je potpuno prirodan i ima najviše benefita.

Kod osoba koje su sklone kandidijazi najbolji izbor je stevia jer se gljivice ne hrane steviozidom.

Budimo oprezni i prema egzotici koja nam se stalno nudi. Nije naša hrana loša, nego smo je mi pokvarili svojim navikama. Prestali smo da kuhamo i da se bavimo proizvodnjom. Mnogo sjedimo i tražimo instant rješenje koje ne postoji. Zdrave prehrembene navike se stvaraju od rođenja i njeguju cijeli život. Naučimo što više o hrani koja nas okružuje i pravilno je koristimo.

Napomena: fotografije preuzete sa interneta.